Povodom Svjetskog dana fizioterapije pozvali smo gospođu Petru Kotnik, višu fizioterapeutkinju i prvostupnicu organizacijskih znanosti te predavačicu na Fakultetu za zdravstvene znanosti Sveučilišta u Novom Mestu. Njezina se potpuna predanost struci i briga za druge zaista osjete, a to svakako nadahnjuje njezine studente.
Već sam u osnovnoj školi odlučila biti fizioterapeutkinja. Nažalost, ozljeda i kasnija operacija ne samo jednog, nego oba zgloba koljena nagnale su me da to i postanem. Gledajući terapeute kako pomažu meni i drugima u rehabilitaciji, znala sam čime se želim profesionalno baviti.
Na kraju druge godine studija na Fakultetu za zdravstvene znanosti Sveučilišta u Ljubljani (1995.) zacrtala sam put svoje karijere. Prvo sam otišla odraditi praksu u Šmarješke Toplice na dva tjedna i tamo sam ostala kao studentica pomagati im zbog nedostatka osoblja. Dobila sam i stipendiju i posao je logično uslijedio nakon toga, ali nikada nisam prestala učiti. Usavršavala sam se u području manualne terapije, ortopedske medicine i aktivno sudjelovala na simpozijima i kongresima. Završila sam preddiplomski studij na Sveučilištu u Mariboru. Nakon 25 godina prihvatila sam poziv Sveučilišta u Novom Mestu da postanem predavačica na Fakultetu za zdravstvene znanosti.
Najljepše je vidjeti lice pacijenta koje pokazuje da je bol nestala. Sretan pacijent koji vam govori da stvari idu nabolje, da može sam jesti, staviti žlicu hrane u usta, zakopčati grudnjak na leđima, češljati se, otići u kupaonicu i oprati se, sam otići na WC. Vjerujem da to može zvučati smiješno, ali uopće nije smiješno kada se nađete u situaciji da ne možete obavljati jednostavne svakodnevne stvari. To možete razumjeti samo ako ste to doživjeli. Sve sam to i sama iskusila. Nažalost, ne cijenimo dovoljno svoj život i zdravlje. Ne činimo mnogo da ostanemo zdravi i u formi.
Kada nema poboljšanja. Kada se pacijent ne trudi i ide u suprotnom smjeru od onog puta kojim biste željeli da ide.
Ljudi nam dolaze kad već imaju bolove, kad postoji ozljeda. To je apsolutno točno. No važno je i da osoba posjeti fizioterapeuta na vrijeme, a ne nakon nekoliko mjeseci. Tu naravno mislim i na problem predugih redova čekanja u slovenskom sustavu javnog zdravstva.
Također smatram da struka fizioterapeuta nije dovoljno integrirana u prevenciju. Puno toga se propušta. Danas čitamo o tome koliko hipokinezije ima u svijetu, čak i u mladim generacijama. Smatram da bi fizioterapeuti trebali biti prisutniji na primarnoj razini, uključujući vrtiće i škole, kao osobe koje bi mogle savjetovati i educirati mlade ljude, ali i kasnije u njihovoj struci. Kad bismo uspjeli, sigurno bismo pomogli smanjiti dugotrajne bolove i izostajanja s posla te pomoći ljudima da postanu sretniji pojedinci koji brinu o sebi i društvu.
Da, sve što ste rekli je točno, ali ne smiju zaboraviti da se prvo moraju pobrinuti za sebe. Moraju biti u dobrom fizičkom i psihičkom stanju.
Prije svega, on/ona mora biti OSOBA. Moraju slušati i čuti. Moraju željeti pomoći drugima i biti sretni u onome što rade. Inače se ne može voditi sretan život.
Zahvaljujemo gospođi Petri Kotnik što je odvojila vrijeme i podijelila svoje misli s nama.
